Đorđe

Policajac na benzinskoj*** u Crikvenici mi je rekao da izgledam grozno i dao mi je šaku pilula, Rohypnola i nekog žutog praha. Strpao sam sve to u sebe i pao u nesvijest, pa u san, pa u komu, pa opet u san, pa opet u nesvijest, pa opet u komu. Koma je bila najgora mada većina ljudi i liječnika misli da se tamo ništa ne zbiva i da se vegetira. Wrong; imao sam jasan/clear film, viziju kako sa Sjedokosom Jadrankom i Veljačom the Spisateljicom malim shuttleom putujem prema Enterprise-u a onda na Vulkan da Mr.Spoku pomognemo očistiti uši, pomoći oko mobitela i naučiti ga vezati nove Lotto tenisice bez vezica, na onaj strap.
Dok smo obavljali to s ušima Jadranka je izgleda prejako zabila vateni štapić u Spokovo uho i ovaj je ispustio odvratan i bučan urlik, više nalik mišjem skvičanju - "...SSSSKKKKVVVVIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIII !!!!!!!!!!!..." - i Jadranka se od šoka stropoštala na pod i tresnula tintarom o pod, i passed out, onesvijestila se.
Veljača the Spisateljica je skupila prste ruke u molitvu, pogledala gore i rekla - "Hvala mojoj Majci i dragom Bogu da nisam ja!" Spok je nadrkano trčao po svojoj vulkanskoj kupaoni, pokrio rukom uho i vriskutao - "...ah moje uhce..ah moje uhce...!!" Mislim da je i plakao ali kod vulkanaca se to nikad ne može sa sigurnošću utvrditi; da li plaču ili emitiraju signale svemirom. Podignuo sam Jadranku s poda i polegao je na Spokov kauč za masažu.
Možda je široj publici nepoznato ali prije uspjeha u Hollywoodu Spok se bavio masažom i imao tri kćeri alkoholičarke: Alice in Wonderland, Alice in Chains i Who the fuck is Alice, ali ih je bijesan zbog njihova raskalašenog života strpao u shuttle i poslao na planetu Zemlju i nikad se više nisu ni čuli ni vidjeli.
Skupili smo se oko kauča i pokušali vidjeti što sa sjebanom Jadrankom a Veljača je opet sklopila šake, pogledala gore i rekla - "Hvala mojoj Majci i dragom Bogu da nisam ja!" a Spok ju je poslao u pičku materinu i rekao joj da nema Boga.
Dok smo tako stajali nagnuti nad onesviještenim Jadrankinim tijelom začuo se tihi jecaj, vapaj, tiho kukanje poput onog cvrčka iz one dječje priče kad ga je netko zgazio ali jecaj je glasio drukčije - "...neću...ne znam...neću se jebati..." (cvrčak je kukao - "...mene više nema ja sam samo sjena eeeeeeeeehhhhhhh...") Spok je svojim ušima, jednim malo ranjenim doduše, odmah otkrio odakle dolazi zvuk i bilo je to iz predjela Jadrankinog trbuha ili tu negdje.
Spok je vulkanski potpuno lišen srama i respekta/potrebe prema tjelesnom strgao Jadrankinu varteks odoru i nevjerojatno smireno s obzirom na prizor rekao - "...evo to je to..." - a mi smo se u velikom čuđenju odmakli par koraka od kauča i Veljača je odmah sklopila ruke, pogledala gore i rekla - "Hvala mojoj Majci i dragom Bogu da nisam ja!" Spok ju je samo prostrijelio pogledom i strignuo ušima i malo zajauknuo zbog kratke i oštre boli u onom spičkanom uhu.
Sjedokosa Jadranka je u međunožju, otprilike tamo je gdje većini žena pička, imala još jednu glavu, istu, copy, kao pravu veliku glavu, samo malu. Poput nekog uhvaćenog hrčka ili lasice nesvjesne da je snima kamera ta glavica je virila iz sredine butina i kimala, jecala i kukala glasom sjebanijim od onih Odisejevih sirena i Harpijinog škripavog siktanja - - ---"...neću... neću... neću se jebati... ne znam..." - a sitne suze su nijemo padale po Spokovim ružnim i nehumanim kupaona pločicama.
Veljača je opet sklopila ruke ali Spok ju je preduhitrio, ščepao i strpao u prozirni frižider u kojem se već hladio bivši nacistički špijun i animator/child-tamer Walt Disney. Pogledao me, Spok, ne Walt, i rekao mi - "Ovo nije dobro, ovo se ne dešava u svemiru često, zbunjen sam!?!"
Sijeda glavica se opet zavrtjela, zaplakala i opet zajecala -"... ne znam..neću..." ali Spok je već bjesnio i pokrio joj ustašca rukom a meni dao znak da mu dodam nekakvu zelenu prozirnu injekciju koju je on odmah zapičio u glavicu koja je odmah zaspala ili ukomirala se, ne znam, ali bio je napokon mir.
Spok je zamišljeno izašao iz prostorije i rekao mi - "I'll be back!" (vratit ću se - prev.op.a) Sjeo sam na pod i čekao. Razmišljao sam što bi Mišo (Kovač op.a.) a što Uspensky mislili u ovakvoj situaciji ali počela mi je kapati krv iz nosa pa sam prestao razmišljati.
Zgradu je zatresao solidan potres. Takvi su na Vulkanu često. Začulo se - "...gdje sam...što je ovo !?!" - i ustao sam i skužio da se "velika" Jadranka probudila iz nesvijesti. Sekundu kasnije začuo se drugi "tanji glas" - "...ne znam neću etc." - i manja se glava se probudila, Spokov serum nije bio previše jak, očigledno. Velika glava je vidjela malu glavu i opet pala u nesvijest a mala glava je jecala i jecala.*
Stavio sam objema hladni oblog na čelo i opet sjeo.
Kada se velika opet osvijestila, a mala prestala jecati** odlučio sam im ispričati priču da se smire; Waltovi smrznuti brčići su me podsjetili da priča uvijek smiruje, child-tamer:

....once upon a time... otputovali smo na mini turneju u Srbiju, počelo je odmah suludo jer da ne promašimo neki ranojutarnji vlak za Sežanu odlučili smo cijelu noć biti budni i piti a ispalo je da vlak ne postoji već godinama pa smo pili još malo i uhvatili neki rani bus za Zgb i cijelim putem se svađali sa šoferom i putnicima zbog pišanja.
Wc u busu naravno nije radio a nama se pijanima stalno pišalo pa je šofer zaustavljao bus diljem Gorskog kotara što je ostatku busa išlo jako na živce. Nekako smo stigli. I otkrili da su ostali u još gorem stanju od nas.
A i kombiji su se raspadali. Jednom je prokišnjavao krov pa smo postavili srećom pronađeni veliki kišobran a drugom se bočna vrata nisu mogla iznutra otvoriti a kad bi se pokušalo izvana neukoj osobi bi pala na noge. Što se i desilo na granici i ne znam čiji carinik može biti sretan što još uvijek besposleno tapka po trotoaru. Drugi carinik je vidjevši kišobran rekao - "...majko božja... slobodno produžite..."
Uz pjesmu, rakiju i puno amorfne filozofije stigli smo u grad Sombor. Svirka je bila "super" i veselje se prenijelo na publiku koja nas je častila i častila i pozivala u svoje domove i privatne kafiće, većina nas hotel nije ni vidjela.
Drugo jutro, prilično rano imali smo audijenciju kod somborskog gradonačelnika. Domaći pelinkovac i rakija, kava, puno povijesti i vrtnje u glavi, morning vertigo.
Objašnjenje: tip koji je organizirao svirku, Miša Ud Mud, psihopat koji pije samo kokakolu, zaposlen je kao ađutant u opštini a nekad je bio novovalni pionir i imao je trgovinu ploča i knjiga i valjda donio Sex Pistolse u Sombor, i sada se trudi zbližiti politiku i umetnost, među kojima je r'n'r, i zato smo mi bili tamo, i jedino pitanje koje smo postavili nakon gradonačelnikova dugog uvoda i pristojnog – “...slobodno pitajte..." - bilo je jednoglasno - "...a ča imate još tega pelinkovca...?".
Puno sreće, prosperiteta,longevity i sl.
What???
Nakon summita odlučili su nas častiti ručkom u nekoj njihovoj etno-tipičnoj gostioni na Dunavu, u tipičnom ribičkom-ribarskom selu, sat vremena vožnje od Sombora, Baračkovci if I remember!!!??!!. U velikoj i vlažnoj i lijepoj šumi sve kuće su na štulama a ljudi uglavnom u onim gaće-čizmama do ispod pazuha (zbog poplave, valjda se razumije).
Alkoholom tupav, ja sam zamolio da li se mogu voziti s gradonačelnikom u njegovoj mega-limousini (običan službeni BMW ali sprženom mozgu hehehe- tko ne zna zašto je Bob Marley kupio BMW nakon obogaćenja =
B = Bob
M = Marley
W = and the Wailers
thankyou.op.a ).
I zajebao sam se jer simpatični gradonačelnik nije išao s nama, ostavili smo ga ispred njegove kuće; mislim da nije davno popio toliko pelina u "zoru" i naslušao se gluposti; a meni su u društvu u autu ostali kokakolni luđak Miša i službeni šofer s onim problemom kojeg uvijek želiš izbjeći kada putuješ baš u tu zemlju, šteta. Srećom, Miša Ud Mud jako puno priča, uglavnom gluposti, tako da je ovaj odustao, a ja sam mirno gledao kroz prozor u super krajolik i mahao mojim kolegama u spičkanim kombijima.
Pustili su me da pušim i upalili su radio a Miša je svesrdno blebetao kako je sinoć uživao. Ne znam koja pjesma s radija je ponukala Mišu da se okrene prema meni na stražnjem sjedalu i izgovori nekako povijesno-odvažno-pompozno i s onim izrazom lica kao kad je otkrivena bakterija streptococcus-a - "...JA mislim da su Bregović, Balašević i Štulić (BBŠ) najvažniji ikad rock (!!???) autori na ovim predelima!!"
Bez obzira na pijanstvo dodatno mi se zavrtjelo u glavi na spomen ova tri imena, i bez obzira što sam osjetio da ovaj razgovor nikamo ne može voditi i da trebam šutjeti i da me je baka učila da su sve kategorizacije stupidne, nekako sam morao reagirati jer istinski mislim da su baš ta tri tipa lažnjaci, ništa posebno i da su zapravo sišli s uma zbog rabote koja i nije tako strašna (jebeš muzički žanr ali stihovi su mi odbojni kompletno - banging the same lyrical-style-and-method-dick over and over even in their 40 and 50-ties I find repulsive, boli me kurac za njihovu popularnost) i rekao sam Miši da me boli kurac za BBŠ trojac.
On je odmah napao moju mladost i naravno generacijsko-whatever sranje mada je stariji možda 8 godina od mene ali istina na Balkanu je to dovoljno za jaz.
Svejedno, ponovio sam da me boli kurac za njih tri.
A vjerujem da je Miša prepredeno htio opravdati i etablirati svoje nekreativno starenje i postavivši "vrijednosti" pokušao umiriti našu, za njega vjerojatno trenutnu, autentičnost, ili barem smisao za detalje koje mainstream zbog njemu potrebnih gluposti briše.
A i hrpa ljudi kako stari nema više ideje nego samo potrebe.

"Znaš tamo gde idemo na ručak, prave fish-paprikash i imaju tri vrste: običan, deluxe i kobru; i kobra je mnogo ljuta i niko koga ja znam još nije pojeo tri tanjira kobre..." - nehajno je skrenuo Miša temu, srećom, s ona tri glupana - "..mnogo je ljuta ta kobra.."
Tri tanjira = BBŠ = tri velika "heroja" - meni je to u glavi zazvučalo kao izazov, ako mogu srati po ovoj trojici onda pojedi tri tanjura fisha pa onda seri po ovoj trojici.
Fine with me, dvoboj je postavljen; tri tanjura kobra paprikaša versus tri "pesnika" i samo je moje tijelo između.

Krčma je fish-paprikašni raj na samoj obali s pogledom na prevrnute barke, riječnu skelu, mirno protičuću površinu moćnog Dunava i Tom Sawyerovo šipražje na drugoj obali. U vazama na stolovima nije cvijeće nego zelene paprike, srednje ljute, a u malim čašicama sve vrste onih opasnih, crvene smežurane kožice, papričica.
Pojeo sam malo zelenih i par malih dok sam čekao vino i rakiju, da Miši pokažem ozbiljnost nakane.
Konobar je rekao - "...polako, izgorećeš..." i napomenuo neke bitne stvari o povijesti krčme, Dunava , fisha i da će donijeti sve tri vrste, običan, deluxe i kobru.
"Da li ima kobre dovoljno da ja obavim svoje ?" - pitao sam ga.
"Ne brini, kobre uvek ostane!" - odgovorio je s prijateljskim osmehom.

I jedna i druga sijeda glava-glavica naćulile su uši i utišale disanje (ove u Spokovoj sobi, remember?)

Na prvi dodir kobre s mojim nepcem anestetizirao sam se, ljuto je u pizdu materinu, nepce obamrlo, oči žmigaju, koža lica bubri a stomak zaziva Hefesta i umire u paklenom kovitlacu paprenog svemira.
Miša se pederski, pun kokakole, nasmijao.
Pomisao koliko mu se mjehurića koprca po stomaku i u explozijama šećera šalje podrige u podbradak plus slika ona tri patetika "pjesnika" pomogla su mi da poludim i naručim od konobara još malo papra, tabasca i english-dandy pitam - "Zar vi ovo zovete kobrom, pa zar nemate ništa jače za tako plemenito ime, jeste li ikad vidjeli kobru??"
Konobar mi je namignuo i rekao - "...e moj momak nek ti je sa srećom..." a Miša je popio još litru kokakole.
Natrpao sam sve to i par crvenih paprika sa stola u tanjur i pojeo.
I prvi.
I drugi.
I treći.
Stalno serući kako i nije baš jako ljuto.
Uz par-više litara jakog crnog vina.
Moji su umirali od smijeha, konobar je častio par litara vina i vode, kisele u onim old-movies-špricaljka-bocama sifonjerama, Miša je bio oduševljen a ostatak prostorije se vrtio i bliještio, naginjao, drvene podne ploče su se dizale i htjele plesati na lijepom plavom sa mnom, preparirane ribe i životinje po zidovima veselo su mi namigivale i odobravajući pogledavale jedna drugu, nevidljivi doktori su me ispod stola na živo rezali i nosili moje organe po najvećim svjetskim bolnicama i laboratorijima, prozori su mi slali poljupce, a konobareva leptir mašna je poletjela prostorijom i prateći njen let izašao sam van iz krčme na šljunčanu plažu obasjanu naljepšim zalaskom sunca kojeg sam ikad video, a na mirnoj stoljetnoj površini mudre rijeke stajao je On i mirno klizio prema meni, Bog sam, ispruženih ruku i pun plave svijetlosti, prišao mi, primio me za glavu i rekao -
"Da, kretenu, pojeo si tri tanjira kobre i popio sedam litara vina i sada ćeš danima lebdjeti................. mudrosti i blaženstva............" - i zajedno smo u zlatnim kočijama Aurore odjezdili u pizdu materinu.
Slijedećih par dana se uopće ne sjećam, koncerata pogotovo ali svi kažu da je bilo super hehehehe.
BUT I DID, I ATE IT.

Obje glave su sretno zaspale, Spok je poslao poruku da mora hitno u Hollywood a Rohypnol je popustio.

Mačka s kojom baš nisam u najboljim odnosima lately, a trenutno je sva izbušena i pušta na sve strane poput vrtne zaljevače jer je progutala ježa, pitala me - "A ti je to sve baš trebalo?"
"Naravno" - odgovorio sam.

Walter Benjamin :
"...the destructive character's only watchword is: Make room.
...destructive character is young and cheerful...
...for destroying rejuvenates, because it clears out of the way
the traces of our own age..."

JMBTinturić

p.s. - *glave su znale jedna za drugu
- **sasvim sretno su živjele zajedno samo su glumile da se ne znaju
- ***benzinska je bila INA-ina